PORTRET PROF. DR MILE MIĆUNOVIĆ

Sačuvati prošlost od zaborava

Piše: Saša KLIKOVAC

 

U Makedoniji i širom Evrope renomirani profesor Medicinskog fakulteta, dr Mile Mićunović, objavio je novu knjigu, „Crnogorska krv u Ohridu“, izuzetan doprinos očuvanju crnogorske kulture, tradicije i istorijskog pamćenja.

 

U Makedoniji i širom Evrope renomirani profesor Medicinskog fakulteta, dr Mile Mićunović, objavio je novu knjigu, „Crnogorska krv u Ohridu“, izuzetan doprinos očuvanju crnogorske kulture, tradicije i istorijskog pamćenja. Tema ove, u prvom redu istorijske, a svakako i etno-biografske i sociološke studije, jeste naseljavanje Crnogoraca u Ohrid. Davne 1920. godine u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, donijeta je Uredba kojom se reguliše naseljavanje „južnih krajeva“ zaslužnim pojedincima. U skladu sa time, te godine Ohrid počinju da naseljavaju prvi crnogorski doseljenici. Mahom vojna lica, prosvjetari i službenici, naši zemljaci vrlo brzo prihvataju život u Makedoniji. Poštuju njihove običaje, navike i životne stilove, ali nikada nisu zaboravili ko su i odakle su došli. Najveća naseljavanja ovog dijela Makedonije događala su se između dva svjetska rata. Tih godina, iz Crne Gore, pretežno sa sjevera, u Ohrid dolaze više od dvadeset crnogorskih porodica. Kako je vrijeme prolazilo, doseljenici su se miješali sa domicilnim stanovništvom i ostali su u tim krajevima do današnjih dana… Ova vrijedna publikacija dr Mićunovića, prilog je svima i u Makedoniji i u Crnoj Gori sa željom da se sačuva istorijsko pamćenje o Crnogorcima koji su se iselili iz Crne Gore prije gotova jednog vijeka, o ljudima koji i danas žive u Ohridu, ali je i svojevrsna poruka o dobrom suživotu Makedonaca i Crnogoraca. Ova knjiga je ujedno još jedna priča o bliskosti dva naroda na trusnom Balkanu. Međutim, ovo je i prilika da kažemo po koju riječ o dr Mićunoviću koji nije zaboravio svoje korijene i čovjeku koji na svakom koraku afirmiše svoju matičnu domovinu.

 

Jedan od važnih činilaca o kome države vode brigu, jeste njihov odnos prema dijaspori. Htjeli priznati ili ne, iseljenici su uvijek nezvanični ambasadori zemlje iz koje su otišli. Jedan od ljudi kojim se mogu dičiti i Makedonija i Crna Gora jeste primarijus Mile Mićunović – redovni profesor Medicinskog fakulteta „Sv. Kliment Ohridski“ u Ohridu. Iako nije rođen u Crnoj Gori i do sada nije posjetio rodno Velestovo, Mićunović dobro pamti svoje porijeklo. Potekavši iz oficirske familije, uvijek je živio sa pretpostavkom da će , zbog službe svoga oca, mijenjati mjesto boravka koji je morao biti na usluzi potrebama bivše JNA. Kako to rade Crnogorci, Mile Mićunović rado govori o svom djedu Iliji koji je zbog ratnih zasluga bio nosilac Zlatnog ordena Obilića, a bio je i Vitez Karađorđeve zvijezde. Porodična priča kazuje da je Danilo, otac našeg sagovornika, napustio Crnu Goru kada je plamtio II svjetski rat, a nije imao ni petnaest ljeta. Kao aktivni oficir, kasnije i komandant garnizona, selio se iz mjesta u mjesto da bi polovinom prošlog vijeka došao da živi u Ohrid, gdje se rodio naš sagovornik.

 

Primarijus Mućunović danas od najbližih rođaka u Crnoj Gori nema nikog, valjda i zbog toga nije do sada posjećivao Velestovo.

S obzirom da potiče iz oficirske familije i da mu je duža porodična tradicija išla u tom pravcu, i on je bio predodređen da bude oficir. Međutim, njegova majka insistirala je da Mile ide na studije medicine. Ono što ga je natjeralo da postane doktor medicinskih nauka jeste jedan događaj na petoj godini studija. Naime, kao mlad čovjek uradio je veliki dio eksperimenta gdje je pokušao transplantirati krv ohridske pastrmke nekim životinjskim vrstama da pomogne u liječenju određenih bolesti kod ljudi. Eksperiment o kome se i danas govori posebna je priča i o njemu se još uvijek vode polemike u naučnim krugovima u Makedoniji i van nje. Međutim, medicinski autoriteti toga doba gledali su s nepovjerenjem na nivo njegovog studentskog znanja i iskustva. Obustavili su donacije i sve je stalo. Javio se inat, želja da pokaže da je dostojan da jednog dana bude bar kao oni. Postao je doktor medicinskih nauka ali i tvorac nekih noviteta u medicini. Naime, uveo je inovacije u plastičnoj hirurgiji koje je naučni ekspertski tim potvrdio i dao mu naziv „Metoda Mićunović“. Pored plastične hirurgije, primarijus Mićunović objavio je šest naučnih knjiga iz urologije i preko dvije stotine naučnih radova koji su kasnije doživjeli primjenu prvo u Makedoniji, a zatim i u Evropi. Pored pomenutih medicinskih disciplina, naš sagovornik veoma uspješno se bavi ortopedijom i seksologijom. O ovim temama objavio je priličan broj naučnih knjiga i veliku stručnu literaturu. Kada je seksologija u pitanju, vjerovatno ga je ona inspirisala da u književnoj formi objavi petnaestak ljubavnih romana. No, ni to nije sve. Objavio je prof. Mićunović i knjigu o makedonskoj boračkoj organizaciji. Ali, o tome nekom drugom prilikom. Kada sve sumiram, kaže naš sagovornik, u svim profesionalnim usponima i padovima, moja porodica stajala je uz mene, zajedno smo dijelili svo dobro i ono što je bilo loše. To potvrđuje priču da je porodica osnov svakog napretka, kako za pojedinca tako i za društvo u cjelini.

 

PRIPADNOST CRNOJ GORI Duh pripadanja crnogorskoj tradiciji vodio ga je često na Cetinje. Ovaj „grad muzeja“ ugostio je dr Mićunovića nekoliko puta do sada. I ne samo njega već i njegovu suprugu i dvoje djece. Kaže, nema zemlje na svijetu u kojoj nije boravio, ali toliko impresija i fascinacija snagom istorije i duhovnosti kao na Cetinju – nigdje nije doživio. Posebno izdvaja Istorijski muzej gdje je vidio raspon istorije na ovim prostorima, od paleolita do 1945. Profesor Mićunović oženjen je Makedonkom koju je upoznao još dok je bio na specijalizaciji u Skoplju. Ima dvoje djece, Mićuna i Ljubicu. Ono što posebno ističe jeste da mu je drago da njegova djeca više znaju o crnogorskoj istoriji od njega, a njihova želja da dolaze u Crnu Goru sve je veća. Kao i drugi, i dr Mićunović pamti iskustva s početka devedesetih godina kada je bivše jugoslovenske prostore zahvatio pomamni talas ratnih dešavanja. Ističe da on, kao Crnogorac u Makedoniji, prije devedesetih a ni kasnije, nije osjetio bilo kakvu dozu netrpeljivosti ili nečega čega se ne bi rado sjećao. Sagledavajući prilike tih godina, njemu kao i svim dobronamjernim ljudima, bilo je teško gledati stradanje onih sa kojima je nekada dijelio jednu zemlju i istu sudbinu.

 

(Preuzeto iz revije Vijenac br. 1)