U REPUBLICI MAKEDONIJI
Vlada Crne Gore

Vlada R. Makedonije

MVPEI

Dijaspora

Moja Crna Gora

Više od susjedstva: CRNOGORSKO-MAKEDONSKE ISTORIJSKE I DRUGE VEZE

PRIJATELJI OSTAJU PRIJATELJI

Piše: Dragan BOŠKOVIĆ

Crnogorski dobrovoljci u makedonskim ustancima. Mnoge istaknute makedonske ličnosti pamte svoje crnogorsko porijeklo i još održavaju veze s rodnim krajem. Koneski bio iznenađen srodnostima crnogorske i makedonske leksike

Crna Gora i Makedonija su dvije prijateljske države čiji su narodi i u najtežim danima uspjeli ne samo da se održe već i nastave da razvijaju tradicionalno dobre i bratske odnose. Crnogorsko-makedonske kulturno-istorijske veze, a i svakodnevna komunikacija, bile su žive i intenzivne vjekovima. Zapamćeno je da su crnogorski dobrovoljci učestvovali u makedonskim ustancima (Kresnenskom, Ilindenskom i dr.), pa se i u dramama starijih makedonskih pisaca, kad obrađuju teme iz tih događaja, pojavljuju Crnogorci. Istoriografija kazuje da je Crna Gora jedina od balkanskih monarhija koja je nacionalnooslobodilački pokret makedonskog naroda 1903. godine pratila bez posebnog interesa prema ovoj južnoslovenskoj zemlji. Informišući crnogorsku javnost iz tog vremena „Glas Crnogorca” je sa neskrivenim simpatijama prema makedonskom narodu pisao o njegovoj oslobodilačkoj borbi i događajima u Makedoniji. Očito, herojska borba Crnogoraca protiv Turaka, nakon čega je Crna Gora izvojevala samostalnost i nezavisnost, u to doba inspirativno je djelovala na potlačeni makedonski narod, pa i u vrijeme priprema za Ilindenski ustanak. Poznato je da su poslije propasti Kruševske republike 1903. godine brojne izbjeglice iz makedonskih krajeva našle prvo utočište u Crnoj Gori.

st-jovan-kaneo

Međuakademijske saradnje

Treba istaći i činjenicu da je između dva rata veliki broj u Makedoniju prognanih crnogorskih učitelja dao značajan doprinos širenju makedonske nacionalne svijesti, dok se za vrijeme antifašističke borbe u sastavu makedonsko-kosovske brigade, čak i u komandnom sastavu, poslije makedonskog ustanka, 11. oktobra 1941. godine, našlo dosta Crnogoraca. Ipak, šire je nedovoljno poznato da crnogorsko-makedonske veze imaju takoreći i milenijumsku tradiciju. Crnogorska i Makedonska akademija nauka su održali nekoliko simpozijuma na kulturno-istorijske teme, ali su događaji krajem osamdesetih godina taj vid međuakademijske saradnje prekinuli. Možda bi bilo dobro, kažu u Skoplju, da se akademska saradnja intenzivnije nastavi, jer zvanična istoriografija u Srbiji i Crnoj Gori je okrenuta srednjovjekovnoj srpskoj državi, dok je period zajedničke crnogorsko-makedonske istorije za vrijeme makedonskog cara Samuila i dukljansko-zetskih vladara – marginalizovan. Od toga dijela istorije ostala je samo čuvena crnogorsko-makedonska legenda o Vladimiru i Kosari, ali je i ovdje od srpskih crkvenih krugova potiskivan krajinski svetac Jovan Vladimir. Slično je i sa crnogorsko-makedonskim lingvističkim vezama koje su, po ocjeni uglednih književnika i publicista, takođe na marginama obzirom da je lingvistika u Srbiji i Crnoj Gori okrenuta „srpskom jeziku”.
Makedonski akademik Božidar Vidoeski, u okviru angažovanja na Sveslovenskom dijalektološkom atlasu, bavio se i „kontaktnim govorima” crnogorskog i makedonskog jezika na području Albanije (Vraka), a poznati makedonski pjesnik i lingvista Blaže Koneski, pošto je preveo na makedonski Njegošev „Gorski vijenac”, napisao je jedan članak na francuskom jeziku o crnogorskoj i makedonskoj leksici. Pri tom, on je više nego bio iznenađen srodnostima pa i identičnostima ove dvije leksike.

manastir

Crnogorska kolonija

Ovo bi bio samo kratki podsjetnik zašto korijeni cnrogorsko-makedonskog prijateljstva nijesu slučajni i od juče. Crnogoraca i danas ima maltene svugdje u Makedoniji, što su nam potvrdili naši sunarodnici koji decenijama žive i rade u ovoj zemlji. Smatra se da ih sa svojim potomcima ima oko pet hiljada u najvećem broju nastanjenih u Skoplju, Ohridu, Kavadarcima, Negotinu, Kumanovu, Velesu, Bitolju, Gostivaru i drugim gradovima, ali i selima, poput Josifova kod Valandova, Donjim Konjarima kod Bitolja, skopskom Ljubotenu…
Izdvojili bismo podatak da je svojevremeno u Skoplju imalo oko 300 kuća Redžepagića, a sada svega sedamdesetak. U Ohridu, najpoznatijem makedonskom duhovnom i turističkom centru, živi prava crnogorska kolonija, koja se tu naselila još prije osam decenija. Ohriđani s poštovanjem govore o „crnogorskom naselju” oko kojeg je formirana jedna od najvećih mjesnih zajednica, „Radojica Novičić” u ovom drevnom gradu. Danas u njoj živi petnaestak crnogorskih familija, i kako ističu, ponosnih potomaka svojih predaka – Novičića, Milačića, Vučetića, Todorovića, Raketića, Iličića, Stanojevića… koji su daleke 1925. godine doselili u ohridski region. U centru makedonske turističke metropole Zoran Milačić izgradio je moderan hotel kojeg je, ne slučajno, nazvao „Montenegro”.

Veze s rodnim krajem

I mnoge istaknute makedonske ličnosti pamte svoje crnogorsko porijeklo. Između ostalih, poznati profesor i neurohirurg Petar Tofović kazuje da je porijeklom iz Crne Gore i da su se njegovi preci preko Prizrena i Šar-planine nastanili u Tetovu. Prezime Petrović je zamijenjeno sa Tofović po jednom pretku koji je bio „tofo” (krojač). U Tetovu je postojalo i crnogorsko groblje sa latiničnim natpisima, koje je zbog urbanizacije prekopano. Ohridski pisac i dugogodišnji upravnik Doma kulture Vidoje Vidičeski isto tako pamti crnogorsko porijeklo, dok je poznata ohridska porodica Batkoski od Batkovića iz Crne Gore. U Skopskoj Crnoj Gori postoje Banjani. U centralnoj Makedoniji (Negotin, Kavadarci) postoji veliki broj porodica koje još uvijek održavaju veze s rodnim crnogorskim krajem, a na jugu Makedonije postoje i makedonska sela čiji su stanovnici porijeklom iz Crne Gore. U tom kraju je i rodno mejsto poznatog profesora ustavnog prava Svetomira Škarića.

 

Tradicija se nastavlja

Makedonija i Crna Gora ni pri raspadu bivše SFRJ nijesu pokvarile odnose niti je između ove dvije države imalo bilo kakvih otvorenih pitanja. Kao što ih nije bilo vjekovima unazad. Naprotiv, obostrano se nastoji da se preko potpune bilateralne, privredne, kulturne, sportske i drugih vidova saradnje još više povežu sa ciljem da se zajedno nađu u ujedinjenoj Evropi. Ovogodišnje ljeto pokazalo je da se makedonski turisti, ponovo, i u sve većem broju vraćaju na, kako kažu, „naše more”. Upravo ovih dana otvorena je samostalna izložba mladog crnogorskog slikara Filipa Vlahovića u Nacionalnoj galeriji Makedonije. Tradicija se nastavlja, kažu u Podgorici i Skoplju, jer – prijatelji ostaju prijatelji.

 

Pismo ruskoj carici

Makedonci su ponosni i na prepisku crnogorskog mitropolita Vasilije Petrović, sredinom 18. vijeka sa ruskim velikodostojnicima u kojoj na nekoliko mjesta pominje makedonski narod. U pismu upućenom grofu Mihajlu Voroncovu, od 6. marta 1758. godine, mitropolit Vasilije opisuje situaciju u Crnoj Gori, kao i susjedstvu, gdje se navodi da na balkanskim prostorima, pored Crnogoraca, još žive „Albanezi, Makedonjani, Srbi, Bugari i Bošnjaci” koji se nalaze pod turskim ropstvom. Slično pismo crnogorski mitorpolit Vasilije Petrović napisao je 25. marta iste godine ruskoj carici Jelisaveti tražeći pomoć za crnogorski narod u borbi protiv Turaka. I ovdje on moli da se pomognu „hristijanskite narodi koji ga okružuju i žive pod tursko tropstvo”. I ponovo istim redosljedom nabraja: Albanezi, Makedonjani, Srbi, Bugari i Bošnjaci.

Crnogorska krv

Na jednom brdu kod Vinice, blizu Bregalnice, gdje je svojevremeno izginulo mnogo Crnogoraca za vrijeme Drugog balkanskog rata, crvena zemlja (crvenica) se zove „crnogorska krv”. Prema vjerovanju i tvrdnji mještana iz ovog kraja crvenica pomaže i koristi se za liječenje uboja. Inače, poznato je da je pored Skadra, Drine i Mojkovca, Bregalnica najveće stratište Crnogoraca.

(Sa dozvolom autora preuzeto sa Foruma Caffe del Montenegro. Oprema CZRM)