POSLJEDNJI POZDRAV
Preminuo je istaknuti član Crnogorske zajednice u Republici Makedoniji, poštovani Stevan Leković, najstariji Crnogorac u Makedoniji i ličnost koja je izuzetno pozitivno i uvjerljivo uticala na očuvanje crnogorskog duha u Makedoniji i razvoju prijateljstva između dva naroda.
Tužnim povodom podsjetimo da u jednoj od knjiga Lekovića pretežu dva motiva; ljubav koja ne prestaje i spokojstvo sa kojim Stevan čeka svoj odlazak. Nekoliko puta je spomenuo riječ Butel, groblje na kojem je sahranjen, ali i to sa neuobičajenim mirom i vedrinom. Otići će Stevan svojoj ljubavi mirno, ne tražeći računa i odgovornosti od nikoga, ni od ljudi ni od života. Kao što je zapisao u pjesmi Na grobu:
Komšije ti ove nove
S tobom ništa ne govore,
Pa sačekaj cvete moj
Dok ti dođe Šole tvoj.
SLAVA UVAŽENOM STEVANU LEKOVIĆU!
Crnogorska zajednica u Republici Makedoniji
Rijetki su ljudi koje se mogu bez dvojbe nazvati časnom starinom. Jedan od njih je rođeni Cetinjanin, potpukovnik u penziji i nosilac brojnih odlikovanja…
Stefan Lekovic danas: sjećam se svega kao da je bilo juče
Is sređnih dana, sa voljenom
Životna načela, želje i skrivena tuga su sažeti u njegovoj pjesmarici
Ima nešto privlačno i osobito u pričanju veoma starih ljudi. Kao što kaže Markes, svi pisci treba da pišu nako kako što govore starci – mirno i staloženo, iako se možda u tom trenutku oko njih ruše planine i svijet se raspada.
Upravo takav dojam se dobija u razgovoru sa Stevanom Lekovićem, najstarijim Crnogorem u Makedoniji. To mu inače dođe kao neki vid duple titule, pa smo sa takvom idejom pokucali na stana, na sedmom spratu jednog od konfekcijskih solitera u centru Skoplja.
Uobičajeno upoznavanje sa visokim, vitkim starcem, šablonski kurtoaznih riječi, nevezan razgovor u traženju načina da se “probije led“. Već poslije pet minuta shvatate da sjedite sa retko blagorodnim čovjekom, koji svoj životni put pripovjeda sa čudnom lakoćom, praćenom jedva primjetnim osmehom. Odlike čovjeka koji je preživio mnogo, ali muke nijesu ostavile traga u urođenoj vedrini duha i prizme jednostavnnosti preko koje gleda i razume svijet oko sebe. Nadzire se i neka jedva primetljiva niška tihe tuge, koju ne želi da dijeli sa ostalima, pa možda upravo zbog toga primećujete da vas je ovaj časni đed već osvojio.
Leković o svemu priča mirno i bez napora, kao da se sjeća nekog skorašnjeg prijatnog letovanja u omiljenom odmoralištu na moru. Otac je bio visoki oficir crnogorske vojske, koji je sa kraljem Nikolom otišao u Italiju. Tamo se upoznao sa Anom, Hrvaticom iz Rijeke, grad kojeg je ona uvijek imenovala kao Fjume, jer je Rijeka tada pripadali Italiji. Vratili su se nekoliko godina nakon rata i izrodili djecu, među kojim i Stevana 1924 godine.
U sjećanjima na period za koji se danas kaže “tinejdžersko doba“ u rodnom Cetinju preovlađuje smješak i zadnja misao “mladost – ludost“. Izbacili su me druge godine u gimnaziji, smeška se Leković. Bježao sam sa časova, nijesam učio, a svemu tome razlog je bio fudbal. Tada je fudbal bio preokupacija broj jedan, samo u Cetinju su bila četiri kluba: Lovćen, sa radničkom orientacijom, Njegoš, sa činovničkom, Crnogorac je bio đački, i Sloboda… sad ne znam s kakvom. Više sam se motao po klubovima nego u školi.
Ajde nakon toga na zanat. Prvo frizerski, od kojeg sam odmah odustao, jer nijesam mogao podnijeti nehigijenu, pa na stolarski, ali ni taj nijesam završio. Uzeo me kum da radim na njegovom imanju i tamo sam bio momak za sve seoske poslove.
Kad je došao rat imao sam 17 godina. Dvije godine su bile opasne, ispunenje ilegalnim akcijama SKOJ-a. Godine 1943 otišao sam u partizane, najprije u Lovćenski odred, zatim u Desetoj crnogorskoj brigadi, koja je ratovala u Crnoj Gori i Bosni. Nakon rata sam završio vojnu školu u Bjelovaru, a od 1949 godine radim na vojnim akademijama, dvije godine u Kragujevcu i osam u Sarajevu.
Makedonski period je počeo 1960 godine, kad je prekomandovan u Bitolju, kao načalnik operativnog odsjeka JNA. U stvari radni vijek ove časne starine se ne razlikuje mnogo od karijera tadašnjih armijskih oficira. A vidi se da je pripadao onom soju krupnih, brkatih starješina naočite pojave, koji su strogi, glasni i – omiljeni među vojnicima. Uhvati te tako da spavaš na straži, pa viče li viče, grdi te da u zemlju propadneš, a na kraju će: Sad pamjet u glavu, i pazi da te ne vidi ko od starješina (kao da on nije jedan od njih), jer ćeš dva dana da tovaraš ćumur i da spavaš na tvrdom.
Na početku sedamdesetih i njega je zahvatio vihor jedne od kadrovskih čistki, tako da je prijedvremeno penzionisan. I to je bio jedini put da se njegov glas malo izmjeni i da se osjeti revolt i otpor na nepravdu. Penzionisan sam sa činom potpukovnika sa 45 godina, u dobi kada sam najviše mogao da dam društvu!
Tako je uokvirio brojna odlikovanja i nastavio je mirnim porodičnim životom, sa suprugom Vidosavom, s kojom se vjenčao 1949 godine, i dvema ćerkama, Snežana i Mirjana, rođene 50 i 53 godine. Snežana je postala novinar, oformila je porodicu u Bitolju, Mirjana pravnik i živi sa svojima u Skoplju. Dočekao je Stevan unuke i praunuke, veseli se kad ga obiđuju, ali se žali da ne može svima zapamtiti rođendane. Pa kako možeš, dedo, da zaboraviš koga mi e rodendenot? Ne mogu pa da me ubiješ!
“Svi su Makedonci!“, kaže šeretski se smjejući. Sjetio se valjda omiljene praunuke Stefanije, buduće balerine, ali skreće nam misli na oficijelnu statistiku. Tako je to, čitava četa Makedonaca, a đed Crnogorac, i to od onih pravih, skrojenih prema uobičajenoj tipologiji nacija. Prema popisu 2002 godine u Makedoniji živi 2.686 Crnogoraca, dok upućeniji tvrde da verovatno ima među 30 do 40 hiljada Makedonaca crnogorskog porijekla po različitim linijama, kao što je u slučaju potomstva Stevana Lekovića.
U ovoj knjižici sam opisao moje poglede i moj život, pruža zbirku stihova “Životne iluzije i sjećanja“ (štampana u Skoplju, 2008 godine). Čak i površan pregled na pjesmaricu, punu emotivne lirike u prozi, sugeriše tugu o kojoj ne govori, ali koja se naslućuje. Od 40 poglavja 28 je posvetio svojoj ženi Vidosavi, koja ga je napustila prije trinaest godina. Na grobu, Život u samoći, Njoj, njoj i samo njoj, Voljenoj ženi za utjehu, Ljubav pobjeđuje, su neki naslovi tekstova kojim se obraća svojoj saputnici.
Odlomci pjesama govore sami za sebe:
“…sad živim u
samoći i čekam sudnji – poslednji –
kad će doći da popunim mjesto
svoje voljene mi Sole moje.“
U pjesmi „“Sjecanje“ stoji:
Jedna mlada Cetinjanka!
Bujna mladost, znak života, razdraganost i ljepota bjehu simbil mog života!
To mi bješe simbol sreće koji više nikad doći neće!
U knjizi starine Lekovića pretežu dva motiva; ljubav koja ne prestaje i spokojstvo sa kojim Stevan čeka svoj odlazak. Nekoliko puta je spomenuo riječ Butel, ali i to sa neuobičajenom mirom i vedrinom. Otići će Stevan svojoj ljubavi mirno, ne tražeći računa i odgovornosti od nikoga, ni od ljudi ni od života. Kao što je zapisao u pjesmi Na grobu:
Komšije ti ove nove
S tobom ništa ne govore,
Pa sačekaj cvete moj
Dok ti dođe Šole tvoj.
